Peče me realnost, ali bolje to nego da me peku neostvareni snovi, jer su se ostvarili, premda se ne sjećam da sam ih sanjala.

Stupid mirror
I see an image of myself in 2D
While everyone else is in 3D
Because of the mirror, I feel less real

ne želim biti ogorčeno biće koje se zajedno sa svojim podočnjacima vuče po podu,ali poput gravitacije, sila tog osjećaja lijepi se za mene i pritišće moj rameni pojas prema tlu kako vrijeme odmiče. Oči su mi poprilično zakrvavljene, ali svejedno buljim u ekran laptopa jer je to najbliže pojmu svjetla koje moj um u sjeni uspijeva prepoznati.
Predivan svijet oko mene ne zaslužuje skeptične kritike mog pogleda, ali kao da se moja sumnja proširila na svaku česticu materije oko mene.
A i koče me moje navike, a navike su jako glupa stvar: bezbrojne čaše vode pune jaja punoglavaca koje bi mogle biti rijeke samo kada bi se to staklo razbilo i iz njih bi se mogao stvarati život. Vjerojatno postoje i jasniji primjeri, ali meni su sasvim razumljivi ovakvi zajebani primjeri i misaone komplikacije koje su mi inače prva asocijacija pa tako svakodnevno i rutinski zbunjujem,nasmijavam i izluđujem sugovornike.

Danas mi se opet učinilo da nema povratka na svjetlo i uhvatila sam se u iščekivanju da mi se sreća nasmiješi ili nešto,uglavnom kao i uvijek moj najdraži bend me natjerao da promjenim mišljenje da ustanem i da se borim za bolje sutra,za svoju sreću,za sreću svih oko mene,za smisao,za život...i tako dalje samo mi još fali za svoju domovinu,al shvaćate što želim reći

i jedan citat iz jedne njihove pjesme: ''hope fills the heart then fades away'' jer to mi se ponovno dogodilo, ali ovaj puta neću gubiti vrijeme...

Upala sam u tuđu prokletu jamu bježeći od svoje. Naravno kad trčim sa zatvorenim očima. Očekivala sam spoticanja,zabijanja u stupove realnosti i tako to, ali jamu nikako.

o čemu da danas pišem?
o puno toga razišljam,al od svih tih silnih misli nastale su slike.slike,predetaljnje i prejasne da mi je smisao njihovog prevođenja u riječi nejasan, a ono što nisu slike,su moje misli o njima.

Danas je 2. dan mog buđenja i rješavanja starih navika i besmislenih promišljanja o jučer.

Jutrom se budim,bez cilja,s blijedim sjećanjem na san. Prisjećam se nekadašnjih snova življih boja i transformiranih stvarnosti koji me ipak ne napuštaju. Nema ništa bolje od utješnih laži vlastite podsvjesti.
Bijeg od istine ili istina? To mi je uvijek bilo najteže odgovoriti. Što je istina? Instinkti,zavaravanja,nadanja, sve to zamućuje pojam istine. Biva mi daleka i nejasna,a istovremeno se čini kao da ju jednostavno trebam malo obrisati rupčićem da bih uspjela vidjeti sliku ispod maglice.
Snovi, sjene osjećaja prikazane informacijama,kroz sav život nisam odustala od traganja za tim predivnim i dubokim osjećajima,jer kad ih dotaknem u stvarnom životu,jasno mi je zašto kažu ''život kao san'', duša nacrtana obrisima materije, jedino mjesto gdje,čini mi se, pripadam.

Na ovom blogu ne želim pisati o prošlosti,zastarjelim mrljama koje se ne daju očistiti,ne želim se gubiti u magli i razmišljati o nejasnim obrisima. Želim pisati o onome što je vječno,uvijek prisutno u bilo kojem vremenu,što bi trebalo određivati svakoga od nas,zapravo, na kraju i određuje. O putu koji prolazimo,o lekcijama koje učimo, o dijelovima slagalice koje odbacujemo i zamjenjujemo novima,čvrščima, a ponekad i lakšima. Ponekad odbacujemo bogato ukrašene dijelove jer su nam preteški i jer prkose atmosferskim uvjetima života u koji smo bačeni, a kasnije ih uzaludno tražimo u mraku, dok napokon ne shvatimo da prvo moramo pronaći svjetiljku.